Serbske ludowe spěwy

Maś to źowćo pleśašo

1. Maś to źówčo pleśašo,
Tek welgin sćokašo.
Wóstaj se ty lubego
Lubego ṕeŕejšeg’.

2. »Lubeg’ se ńewóstawju
»Lubego ṕeŕejšeg’.
»Wón mje ẃele lubšy jo,
»Ak mójej bratša dwa.«

3. Dała jo ju zatwariś
Do nowej’ kómorki.
›Seń tud’ rjedna ljeto, źeń,
›Až lubeg’ zabydnjoš.‹

4. »Lubego ńezabydnju
»Tak dłujko, až žywa som.
»Wón mje cesto mysli ma,
»A ja źem jogo tek.«

5. Ljetałej stej ljetałej
Dwa bjełej gółbjaška.
Z usoka stej ljetałej
Z nizka se sedałej.

6. Sedałej stej se sedałej
Źówču na kómorku.
»Co nama, rjedna, k mytu daš,
»Źjełamej śi hokeńco?«

7. »Až lubego hogljedajoš
»Lubego ṕeŕejšeg’.«
›Coga jo mje hogljedanju,
›Gaž ńej’ k rozgrońenju.‹

8. »Pśijźo wón śi k hogljedanju,
»Pśijźo tek k rozgrońenju.«
Źjełałej stej źjełałej
To swjetło hokeńco.

9. Źówčo gljeda z hoknom wen
Na łuku zelenu.
Wiźi lubeg’ na łuce
Tšawicku sekuceg’.

10. Wozełej se za ruce,
Wjadłej se po łuce.
Tergałej stej tergałej
Te drobne kwjetaški.

11. Saźałej je saźałej
Do jeje kómorki.
»Gaž te kwjetki zaprjeju,
»Lubosći roztyl’ ’du.«

12. Dlej te kwjetki stójachu,
Rjednejše bówachu.
»Tak tek naju lubosći
»Niga roztyl’ ńepójdu.«